Zgrada pokraj planine
Početkom 2009. općina Celldömölk raspisala je natječaj za projektiranje centra za informatiku i podučavanje geološke povijesti Kemenesalja. Laszlo Foldes i njegovi kolege pobijedili su na natječaju, s precizno projektiranom i strukturiranom zgradom u obliku tornja.
U projektu, na lokaciji koja ima iznimnu geološku i povijesnu pozadinu, uglavnom se iskristaliziraju dvije različite dispozicije: prva je skrovitost, sličnost krajoliku primjenom prirodnih elemenata pejzažne arhitekture. Ovu je opciju s lijepim ulazom (koji se referira na Chichu muzej Tadaa Anda) izabrao Tamas Levai i njegov tim. Tim Laszla Foldesa odgovorio je na izazov okruženja na drugačiji način: snažnom gestom, stvarnom zgradom. Štoviše, toranj je vertikalni znak koji očito razdvaja subjekt promatranja od njegova objekta (zgrada i priroda) i, u isto vrijeme, određuje položaj promatrača dajući znak: ovdje ste – čovjek i toranj zajedno gledaju planinu.
Toranj
Arhetip tornja pobuđuje mnoge asocijacije; Wright daje osnovnu formulu vertikalnog spiralnog izložbenog prostora u Muzeju Guggenheim u New Yorku. Ured Foldes Architects obogaćuje iskustvo prostora, kontinuirani put prema gore i prema dolje, sa stanicama gdje se posjetitelji zaustavljaju, razinu po razinu, u izložbenim prostorima određenih karakteristika. Štoviše, preokreću smjer Wrightove spirale: u New Yorku put počinje na vrhu (kamo posjetitelj stiže dizalom) te se posjet polako usmjerava prema dolje, do izlaza, dok se u zgradi parka Volcano dižemo od spuštenog podzemnog ulaza do najviše točke; najvišeg pogleda koji otkriva brdo Ság.
Ovakvo okretanje smjera može se sporiti, budući da zbog male veličine krajnjeg prostora objektivnost prizora (još?) nužno ne kulminira u katarzičnom vrhuncu, usprkos doživljaju i avanturi koja se doživi tijekom posjeta. Smjer je pak opravdan položajem tornja, njegovom odlikom vidikovca; nije samo unutarnja zbirka dio izložbe, već i samo brdo, vanjsko okruženje. Ovo objašnjava i potvrđuje konačni naglasak na oku koje promatra brdo. Ponovno, u ovoj ideji oživljava arhitektonski arhetip; svijet vidikovca, uzvišenog promatranja. Patrick Geddes primjenjuje ovo rješenje kada (re)konstruira izložbu i toranj vidikovac u Edinburghu (1892.), arhetip izložbi lokalne povijesti. Najviša razina opservatorija dobila je naglašenu ulogu poviše izložbenih prostora koji pokazuju povijest grada; posjetitelji su dobili priliku promatrati grad, koji inače doživljaju previše izbliza, s najviše zgrade Edinburgha tog doba, na pomalo otuđen, ali vrlo ugodan način.
Vrelo uživanja
Ovo je vjerojatno ključna ideja tornja u Celldömölku: njegovi prostori, taktilna kvaliteta njegovih materijala te generirane asocijacije, obogaćuju posjet organskim slojem. Iako smo pri razlikovanju dvaju mogućih određenja, krajolika ili zgrade, jasno rekli da su se Foldes Architects definitivno odlučili za potonje, možemo razlikovati i arhitektonske i prirodne asocijacije u njihovoj metodi oblikovanja, te u velikodušnom stavu ovog apstraktnog arhitektonskog svijeta koji snažno evocira slike vrela, dimnjaka ili čak golemog periskopa. Možemo ga povezati i s golemom nepoznatom industrijskom strukturom – s obzirom na prošla vremena kad su se u ovom području iskopavali minerali. Slijede snažne asocijacije na prirodu: pećina, svjetlo, dubina, uvođenje novog subjekta – vulkana – ne didaktički, ni putem formalnih i direktnih aluzija, nego profinjenim i velikodušnim gestama.
Stvarna ljepota zgrade jest u tome što nudi užitak prostora, tako da posjetitelj može slobodno razvijati svoju maštu. Meni najdraža i najsnažnija asocijacija dolazi od Julesa Verna; ova je kuća konstrukcija starijeg geologa, u kojoj stubište krivuda u autonomnom neredu i opservatorij je očito beskonačan i očito je izravno povezan sa središtem Zemlje. Svi detalji naglašavaju ovo iskustvo: zakovane metalne ploče koje izgledaju kao da su hrđave, funkcionalne ograde, svjetlo koje dolazi s vrha, strukture taktilne površine.
Blizu i daleko
Moja jedina i zanemariva primjedba također je, začudo, povezana s oblikovanjem detalja: pomno promišljena finoća detalja čini se gotovo prerafiniranom i preučenom, previše urbanom za ovu zgradu na kraju svijeta (u prostoru i vremenu), za ovaj poluindustrijski i poluprirodni svijet. Kako će ova zgrada dugoročno izdržati pustu izoliranost od industrijskih spomenika ili svjetionika? Nije li previše stručna i usamljena u usporedbi s melankolijom i tišinom lokacije? S druge strane, ovaj isti pogled otkriva vrlinu zgrade; njezinu povezanost s tlom. Ulazna razina sastoji se samo od elemenata arhitekture krajolika – iznimno jednostavnih poveznih točaka zidova i tla.
Zaključno, upravo uživanje u uzastopnim iznenađenjima ublažava zbunjenost koju uzrokuje ovaj sofisticiran jezik. Izvrsnost razrade detalja i stručnost umiruju sumnju. Osnovno iskustvo ipak je organsko; ne samo naše obrazovane oči, već i djetinje u nama konstantno izaziva avantura posjećivanja prostora, slijed novih scenarija, fizičko iskustvo na-u-ispod ili naprijed-nazad, nudeći iskreno uživanje u iznenađenju.